Što nas zapravo posjeduje?

Brze dijete, velike odluke, neostvareni ciljevi… ili ne?

Hm…nešto je ovdje krenulo u krivom smjeru. Jer, niti je ova stranica za fitness savjete, niti sam ja nečiji osobni trener, niti će ovaj članak govoriti o gubitku kilograma. Ili možda i hoće?

shutterstock.com

Ljeto. Većina ljudi razmišlja o što efikasnijim dijetama kako bi u što kraćem roku uspjeli izgubiti onaj višak kilograma koji se ljeti nekako najviše primijeti. No, ne primijeti li se uvijek? Ne muči li nas to neprestano? Hm…nešto je ovdje krenulo u krivom smjeru. Jer, niti je ova stranica za fitness savjete, niti sam ja nečiji osobni trener, niti će ovaj članak govoriti o gubitku kilograma. Ili možda i hoće? Ako je na slavu Božju i spasenje ljudi…

Što nas to posjeduje?

Da najprije razjasnim onaj zbunjujući uvod. U zadnje vrijeme možda ste imali priliku čuti komentare: „Od danas više ne jedem slatko. Od sutra ću početi aktivno vježbati. Nema više večere za mene, odričem se.“ Iz kojeg razloga? Da bi se smanjila ona sudbonosna brojka na vagi. Razmišljajući malo o takvoj okolini i ljudima, došla sam do jednog zaključka – njih nešto posjeduje. Posjeduje ih hrana, posjeduje ih vlastiti izgled, vlastito tijelo. Oni nisu potpuno svoji, a time nisu ni predani Bogu.
Ne kažem da nije u redu brinuti o svome tijelu i htjeti smršaviti, ali često nas to potpuno obuzme i posjeduje.

Zato će ovaj članak malo progovoriti o tome što nas zapravo posjeduje. To može biti bilo što – od hrane, kao što sam navela u primjeru (pa to može biti jedan od glavnih uzroka zbog kojeg su ljudi u nemogućnosti postiti), alkohola ili pušenja, glazbe, preko uspjeha, karijere, različitih osobnih obaveza, sve do odnosa s ljudima. Sve u svemu, u toj navezanosti na nešto nismo slobodni, a znamo da nas Gospodin ipak poziva na slobodu (usp. Gal 5, 13).

„Ne živi čovjek samo o kruhu.“

Biblijski tekst koji mi je nekako najviše progovorio na ovu temu je Isusova kušnja u pustinji (Lk 4, 1 – 13). Ukratko, sotona tri puta kuša Isusa; prvi put ga traži da pretvori kamen u kruh, drugi put da mu se pokloni i da će mu zauzvrat dati svu vlast i slavu i treći put da se baci s Hrama i time potvrdi da je Sin Božji. Mogli bismo dati neku teološku raspravu na ove tri kušnje, njihovim plodovima i sl., ali zadržimo se trenutno na njihovu značenju u našoj temi – što nas to posjeduje.

Zanimljiv je odgovor koji Isus daje nakon prvog testa: „Ne živi čovjek samo o kruhu.“ Samo da se razumijemo, ne kažem da trebamo nerazborito postupati i ulaziti u neke rigorozne pobožnosti, ali odricanje, umjerenost i zdravi međuljudski odnosi trebali bi biti dio naše normalne svakodnevice. Ipak, nama kao da je postalo preteško kada nam nešto počinje nedostajati i tada to želimo odmah.

Zbog toga postimo. Jesmo li gospodari svoje volje i tijela ili oni gospodare nama? I onda se ljudi čude kada vide koliko je osoba otišlo u različite poroke… Pa kako neće kada nisu svjesni da postoji sloboda koja se zaista može živjeti. Sloboda od svega što je nepotrebno, štetno, nezdravo za duh, psihu i tjelesno zdravlje.

Moj život i moje postojanje ovisi isključivo o Božjoj volji koja želi da zaista živim i postojim

Isus je prije svoje kušnje u pustinji bio kršten na rijeci Jordan i tamo je primio puninu Duha Svetoga. Tek nakon toga Duh ga odvede u pustinju na 40 dana, gdje ga je iskušavao đavao. Čitamo dalje: „Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje…“ Možemo zaključiti da osoba može ‘ispravno’ postiti (i to na dulje vrijeme) tek kada je ispunjena Duhom Svetim. Sjetimo se samo primjera nekih svetih ljudi koji su godinama, točnije desetljećima, živjeli samo od hostije, npr. sv. Katarina Sijenska je jedna od tih. Ti su ljudi živi dokaz da je Isus jedini izvor našeg života. I kada bismo sve izgubili, On bi nam ostao i to bi i dalje bio dovoljan razlog za život.

Samo me Ti možeš imati…

Ovdje se zapravo radi o navezanosti. Mislim da nema osobe koja nije bila navezana na nešto. U određenim trenucima to je čak i potrebno – kad smo maleni, navezani smo na svoje roditelje, kako odrastamo u nama se budi želja da uspijemo u nečemu, da se dignemo i da se ostvarimo u nečemu… Sve je to normalno, ali onda dođe određeno vrijeme kada se trebamo osloboditi toga i spoznati čitavim svojim umom i srcem da je Isus onaj o kojem sve ovisi, čak i naše postojanje. Kada to shvatimo, život se mijenja. Postajem svjestan da mi zapravo ne treba ništa ovozemaljsko. Nisam ovisan ni o čem. Nijedna stvar/osoba me ne može posjedovati za sebe. Ja sam slobodan. Isuse, samo me Ti možeš imati…

Postani partner!

Komentari

Eho konferencija 2017

Eho konferencija 2017 - "Bog je ljubav"

Programi

Eho konferencija 2017

Eho konferencija 2017 - "Bog je ljubav"

Programi

Dnevna čitanja

E-mail:

Adresa:

IBAN:

Share This